Geopolitički pojam Hrvatske početkom 21. stoljeća sasvim se razlikuje od onog s početka 20. stoljeća. Naime, hrvatske su zemlje od 1868. bile podijeljene između Carevine Austrije i Kraljevine Ugarske, u zajednici pod nazivom Austro-Ugarska. Tako je ostalo do kraja Prvoga svjetskog rata. Izravno pod Austriju i Beč potpali su Istra, jadranski otoci, Dubrovnik te Dalmacija. Hrvatska i Slavonija bile su zemlje pod ugarskom krunom, a Međimurje i južna Baranja bili su izravno u sastavu Ugarske. Rijeka je 1868. na temelju „Riječke krpice“ proglašena posebnim tijelom ugarske krune. Iako fizički odvojene, pokrajine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija tvorile su Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, tj. Trojednu Kraljevinu. Iako je zemljišna cjelokupnost tih zemalja bila priznata, na temelju čega je Vojna krajina integrirana u Hrvatsku i Slavoniju, razdvajao ih je habsburški dualizam u kojem su za Hrvatsku i Slavoniju bili nadležni Hrvatski sabor i ban te su one svoje zastupnike slale u Ugarski sabor, dok su Dalmacija i Istra imale svoje sabore, ali zastupnike su slale i u Carevinsko vijeće. Politička je situacija u Hrvatskoj i Slavoniji uoči Prvoga svjetskog rata bila prilično nestabilna jer je dolazilo do čestih promjena na banskome mjestu koje je diktirala ugarska vlast. Cilj ugarske vlasti bio je suzbiti hrvatske pokušaje postizanja veće samostalnosti u odlučivanju u državnim pitanjima. Nakon Khuena Héderváryja, koji je zaustavljao svaki pokušaj opozicije, ali i poticao kulturni napredak, na bansko mjesto došao je Teodor Pejačević koji je dopuštao slobodnije djelovanje u političkome životu. Godine 1910. banom je postao Nikola Tomašić, koji je bio produžena ruka Khuena Héderváryja, tada ugarskog ministra-predsjednika. Tomašić je izbornom reformom povećao broj ljudi s pravom glasa te je pokušao uspostaviti suradnju s Hrvatsko-srpskom koalicijom. Čelnici Koalicije, Frano Supilo i Ante Trumbić iz Dalmacije, bili su spremni podržati mađarsko udaljavanje od Beča, ali pod uvjetom proširenja hrvatske autonomije te ugarske pomoći pri ujedinjenju hrvatskih zemalja. Tu politiku „novog kursa“ podržali su i srpski političari iz banske Hrvatske i Dalmacije pod uvjetom da se Srbi izjednače s Hrvatima u hrvatskim krajevima te je suradnja na toj osnovi prerasla u Hrvatsko-srpsku koaliciju. Za bana Slavka Cuvaja, nasljednika Nikole Tomašića, raspušten je sabor, suspendiran ustav i proglašen komesarijat. Vraćanje banske časti pošlo je za rukom tek Ivanu Skerleczu, koji je surađivao s Koalicijom jer je ona u međuvremenu posustala i priklonila se nagodbenoj politici. Zbog takve politike omladina se radikalizirala te izvodila atentate i druge revolucionarne akcije. Prije nego što je izbio Prvi svjetski rat počeo je usporeni razvoj industrije, i to zbog perifernog položaja Trojedne Kraljevine te povlastica austrijskoj i ugarskoj industriji. Na području Hrvatske i Slavonije ponajprije se razvijala drvna industrija (zbog prirodnih bogatstava) te tekstilna i prehrambena industrija (zbog udovoljavanja primarnim ljudskim potrebama za odijevanjem i prehranom) , dok se Dalmaciji i Istri davala samo geostrateška važnost. Hrvatska područja trebala su biti tržište za ugarske proizvode, izvorište sirovina i jeftine radne snage te put prema Rijeci. Na početku 20. st. gospodarski je najbolje bila razvijena Rijeka koja je imala šest velikih poduzeća.
Što se tiče turizma, Opatija je početkom 20. st. nastavila svoj intenzivan turistički razvoj zahvaljujući dinastiji Habsburg i austrijskoj eliti. Porastao je broj stanovnika i gostiju, a broj kuća i građevina se udvostručio kako bi se mogao primiti što veći broj turista. Taj razvoj, nakon trideset godina, zaustavljen je izbijanjem Prvoga svjetskog rata te je Opatija postupno gubila na važnosti za svoju prijašnju srednjoeuropsku klijentelu.
Recent Comments