Autorica teksta i fotografija Kristina Pavlović / Zagreb, rujan 2024.

U depoima Hrvatskoga željezničkog muzeja (HŽM) svaki muzejski predmet priča dio priče o povijesti željeznice s ovih prostora. Fotografije nekih muzejskih predmeta mogu se pronaći i na mrežnim stranicama Muzeja na kojima su razvrstane prema zbirkama kojima pripadaju ili su predstavljene među digitaliziranom građom. Jedan takav vrijedan i zanimljiv muzejski predmet postaje vidljiv tek nakon što se pođe u dublje istraživanje stranice www.muzej.hzinfra.hr.

 U rubrici „Digitalizirana građa“, a pod naslovom „Ložionice, depoi i radionice“, nalazi se i dio zbirke fotografija pod podnaslovom „Ložionica Zagreb 1945. – 1947.“. U njoj prikazan je niz od 26 fotografija koje predstavljaju stranice posebnog fotoalbuma. Na tim se stranicama osim fotografija nalaze grafovi, crteži i tekst s informacijama o segmentu povijesti željeznice, točnije Ložionice Zagreb. Te fotografije bile su inspiracija za pretragu dokumenata u depou i za pronalazak konkretnog albuma te njegovo predstavljanje u rubrici „Slike i priče iz HŽM-a“.

Zašto je taj fotoalbum tako poseban?

CRVENE BARŠUNASTE KORICE

Već fotografija naslovnice albuma na mrežnim stranicama HŽM-a pokazuje kako je riječ o luksuznome uvezu, a fotografije stranica pokazuju da je osim kao tematska zbirka album poslužio talentiranim dizajnerima, točnije ilustratoru, da pokaže vještinu crtanja i ukrašavanja, no te fotografije ne odaju parametar na temelju kojeg bi se moglo zaključiti kolike su zapravo dimenzije fotoalbuma. Zato je izvlačenje albuma s polica depoa izazvalo iznenađenje. Naime, fotoalbum je velik, s koricama nestandardnih dimenzija 49 x 39 cm i korisnim dijelom unutarnjih listova 45 x 38 cm. Korice su kombinacija tamnocrvene kože i crvene tkanine nalik baršunu, a koja je zaštićena prozirnom plastičnom folijom. Na naslovnici se ističu logotip i naslov „Ložionica Zagreb 1945 – 1947“, a unutra je 26 listova između kojih je tanka transparentna folija.

Svaki od 26 listova sadržava vrijedne, rukom pisane tekstove, prigodne ilustracije, crteže izrađene prostoručno pomoću crnog i bijelog tuša te grafičke prikaze također ručno obojene u plavu, zelenu ili crvenu boju.

S obzirom na to da je riječ o fotoalbumu, na većini su stranica fotografije koje ilustriraju temu poput „Naši rukovodioci + naši udarnici“, „Novatori“, „Udarnici“, „Omladina“, „Prve žene ložači“, „Borba s ledom“ ili „Priznanja i dobrovoljni rad“.

Fotoalbum je, kako mu i naslov govori, zamišljen poput svojevrsne monografije zagrebačke Ložionice iz neposrednoga poslijeratnog razdoblja. Proizvod je talentiranih ljudi iz okružja željezničara i domaćih tvrtki o čemu svjedoči impresum, također izrađen rukom, na unutarnjoj strani korica, na kraju albuma.

POVIJEST LOŽIONICE IZ ALBUMA

U rječniku željezničkog nazivlja riječ „ložionica“ opisana je kao „radionica za održavanje i opremanje parnih lokomotiva“. Ima znakovite prstenaste odnosno lučne hale s okretnicom. U halama se nalaze boksovi s kanalima za održavanje lokomotiva. S obzirom na to da se parne lokomotive više ne koriste, ni ložionice nisu potrebne.[1]

Ložionica Zagreb je, piše na stranicama albuma, 1918. imala 50 pružnih lokomotiva i 20 manevarskih, a tehničku službu obavljala su uz šefa dva do tri inženjera s dva revizora i tri dežurna nadzornika lokomotiva. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata broj lokomotiva u službi bio je povećan na od 90 do 105, ovisno o sezoni, a i broj osoblja je bio znatno veći: šef, od deset do dvanaest inženjera, od šest do sedam tehničkih činovnika s oko 160 mašinskih partija (radnih timova).

Međutim, nakon okupacije njemački su vojnici preuzeli upravljanje Ložionicom, a tijekom četiri godine rata 56 lokomotiva uništeno je ili onesposobljeno, dok su ostale bile odvučene u Austriju. Na dan oslobođenja 1945. Ložionica Zagreb imala je tek četiri ispravne lokomotive. Alat i pribor bili su oštećeni, zgrade i instalacije zapušteni. Više od 60 posto vodostaničnih uređaja koji su pripadali zagrebačkoj Ložionici bilo je uništeno.

Takvo su devastirano stanje djelatnici Ložionice u sljedeće dvije godine (od 1945. do 1947.) doveli na gotovo predratnu razinu: 90 lokomotiva, šef i zamjenik, dva inženjera, šest tehničkih činovnika i oko 180 mašinskih partija. U to je vrijeme, želeći potaknuti brzu obnovu, Glavni odbor Saveza željezničkih i transportnih radnika i namještenika Jugoslavije organizirao natjecanja među ložionicama. Radnici iz Ložionice Zagreb u fotoalbumu istaknuli su da su 1946. proglašeni najboljim kolektivom mašinske službe u državi, a tom su prigodom dobili i prijelaznu zastavu Saveza.

[1] Antun Stipetić. 1994. Rječnik željezničkog nazivlja. Zagreb. Institut prometa i veza, str 103.

ŽELJEZNICE NEPOSREDNO NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Privremena Narodna Vlada Demokratske Federativne Jugoslavije osnovana je u ožujku 1945. Istoga dana počelo je raditi Ministarstvo saobraćaja (1945. – 1948.). Ministarstvo je preuzelo poslove dotadašnjega Povjereništva za saobraćaj. Što se Hrvatske tiče, kolodvori s vrlo velikim opsegom prometa bili su Zagreb Glavni kolodvor, Slavonski Brod i Vinkovci. Posebno je bila važna transportno-komercijalna služba u Zagrebu. Ložionice su bile u Zagrebu, Vinkovcima, Slavonskome Brodu, Srpskim Moravicama (danas Moravice) i Osijeku. Željeznička radionica bila je u Zagrebu.[1]

Radnici u zagrebačkoj Ložionici bili su aktivni u omladinskoj organizaciji, dobrovoljnome radu i proslavama, a organizirali su i izlete. O svemu tome svjedoči taj fotoalbum, danas pretvoren u vrijedan muzejski predmet Hrvatskoga željezničkog muzeja.

[1] Siniša Lajnert. 2006. Ustroj Željezničke uprave Zagreb (1945-1947). Arhivski vjesnik, Vol. 49 No. 1.