Autorica teksta: Kristina Pavlović / Zagreb, ožujak 2024.

„Kad je išao, pod suncem, djelovao je kao da je od srebra. Aluminij je bijel, pa su vlak zvali Srebrna strijela. Bio je poseban jer je bio prvo takvo vozilo u Europi.“[1]

[1] Iz razgovora s ing. Dragutinom Šubatom https://inkubatoraluminijskivlak.weebly.com/aluminijski-vlak-j381-611.html.

Tako je o aluminijskim vlakovima govorio magistar elektrotehnike, inženjer Dragutin Šubat. Ipak, Srebrnom strijelom uglavnom su zvali vlakove sagrađene (također od aluminija) za uskotračnu prugu Zagreb – Samobor, dok su katkada Bijelim vlakom nazivali aluminijske vlakove za pruge normalne širine kolosijeka kojih ćemo se prisjetiti u ovome tekstu.

A koji je povod za to prisjećanje?

POVOD ZA PRISJEĆANJE – MAKETA ALUMINIJSKOG VLAKA

U središnjemu hodniku prostora Hrvatskoga željezničkog muzeja nalazi se maketa vučnog vagona aluminijskog vlaka. Riječ je u predmetu koji privlači pozornost jer svojom originalnom sivo-plavom bojom i oblom konstrukcijom odskače od uobičajene percepcije pojma vlaka/lokomotive. Maketa je izrađena u omjeru 1 : 22 prema stvarnim dimenzijama postojećeg vlaka.

Muzeju je maketu vučnog vagona DEV JŽ 611 1993. ustupio TŽV „Gredelj“ iz svojeg Muzeja TŽV-a i danas se ona vodi u inventarnoj knjizi pod brojem 145.

Maketa je izrađena 1963. kada su počeli prometovati „pravi“ vlakovi koje je ona prikazivala.

Duga je 2200 mm, visoka 550 mm i široka 310 mm, a njezina masa iznosi 50 kg.

A baš kao i maketa, „pravi“ aluminijski vlak izazivao je pozornost gdje god se pojavio.

KORNAT-EXPRESS/SOLARIS-EXPRESS

Preciznije, maketa prikazuje vučni vagon aluminijskoga dizel-elektromotornog vlaka (DEV) serije 611.

Još 1963. u Tvornici željezničkih vozila „Janko Gredelj“, a u suradnji s tvornicom „Rade Končar“, proizvedena su tri prototipa dizel-elektromotornoga aluminijskog vlaka serije JŽ 611 planirana za prometovanje kolosijecima normalne širine (1435 mm). Od prve zamisli o gradnji takvog vlaka do njezine izvedbe prošle su tri godine (1960. – 1963.). Radilo se o naprednoj konstrukciji koja je izazvala pozornost i svjetske industrije.

Lokomotivske knjige HŽM-a[1] pokazuju kako su vlakovi oznaka 611-001 i 611-002 proizvedeni 1963., oni oznaka 611-003 i 611-004 1965., a posljednji iz serije, označeni brojevima 611-005 i 611-006, 1968.

[1] Posebnu vrstu dokumentacije o željezničkim vozilima u Hrvatskome željezničkom muzeju čine lokomotivske knjige u koje su se bilježili svi podaci vezani uz lokomotivu, uključujući sve potrebne popravke i izmjene na vozilu.

Vlakovi su bili dizajnirani za vožnju na relaciji Zagreb – Beograd, no nakon njezine elektrifikacije vozili su na relacijama Zagreb – Zadar – Zagreb pod nazivom „Kornat-express“ te Zagreb -Šibenik – Zagreb pod nazivom „Solaris-express“.

Javnosti je, u svoj svojoj monumentalnosti i posebnosti, vlak svojedobno pokazan na Zagrebačkome velesajmu.

Vlakovi su mogli postići maksimalnu brzinu od 120 km/h. Za vuču su imali dva dizelska motora jedinične snage 400 KS. Dužina vlaka preko odbojnika iznosila je 82,12 metara, dok je širina iznosila tri metra.

Aluminijski vlak bio je četverodijelan. Imao je motorne vagone na oba kraja, s odjeljcima za 40 putnika, jednu prikolicu s bifeom i odjeljkom za 48 putnika te jednu prikolicu s odjeljkom za 64 putnika. Dakle, ukupno je vlak imao 192 sjedala. U vlaku su postojala samo mjesta prvog razreda (zasebne fotelje).

LUKSUZ ZA PUTNIKE NA DOMAĆI NAČIN

Sjedala u obliku udobnih fotelja bila su razmještena u sustavu 2 + 2, s prolazom za putnike, a razmak između nasuprotnih sjedala iznosio je 2 m. Sjedala su bila izvedena u obliku udobnih fotelja s ugrađenim pepeljarama i stolićima, a mogla su se postaviti i u poluležeći položaj.

Oni koji su putovali 611-icama ističu kako su vožnju doživljavali prilično luksuznom. U četverodijelnoj kompoziciji bio je i buffet te domaćica koja je brinula o putnicima. Vlak je bio ozvučen pa su putnici tijekom vožnje mogli slušati glazbu, vijesti i informacije o mjestima i predjelima kroz koja je vlak prolazio.

Krajnja motorna vozila imala su:

– upravljačnicu, motorno postrojenje koje je zvučnom i toplinskom izolacijom bilo odvojeno od prostora za putnike

– prostor za prtljagu

– prostor za putnike

– WC

– umivaonik s utičnicom za električne aparate za brijanje, ogledalom i svim uređajima za umivanje.

Jedna prikolica imala je:

– buffet s velikom pultom, hladnjakom, grijalicama za hranu i aparatom za espreso kavu

– prostor za putnike

– s obje strane toalet s umivaonikom.

Druga prikolica imala je:

– prostor za putnike

– s obje strane WC s umivaonikom.

Jedan od aluminijskih vlakova iz serije 611 je 22. lipnja 1968. iz Zagreba krenuo prema Zadru pod nazivom „Kornat-express“. Polazio je iz Zagreba u 6.28. Iz Zadra bi se vraćao u 16.28 i u Zagrebu je bio u 23.10.

Ideja o aluminijskim vlakovima koji su, od plana do realizacije, plod „domaće pameti“ i proizvod tvornica bivše države (maksimalno dva posto dijelova smjelo je biti uvozno), nažalost, nije komercijalizirana u kontekstu u kojemu bi se očekivalo s obzirom na interes koji je pobudio na svjetskoj razini.

Razlozi su brojni. Bilo je poteškoća s motorima, postoljima, vibracijama i rezonancama. Jedan od nedostataka vlaka bilo je spajanje zakovicama pa je vagon u prosjeku imao oko 110 000 zakovica. Posljedica toga bila je visoka proizvodna cijena. Istina, već krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća počelo se sa zavarivanjem aluminija, što je smanjilo troškove i skratilo vrijeme proizvodnje vlakova, ali i bez toga, problema je bilo previše.

Zadnji popravak aluminijskog vlaka 611-005/006 izveden je u zagrebačkoj radionici Gredelja od 25. ožujka do 25. lipnja 1971. U siječnju 1973. u eksploataciji je bila još samo spomenuta garnitura, a u 1974. bili su povučeni iz prometa, otpisani i razrezani. Do danas, na žalost, ni jedan vlak iz serije 611 nije sačuvan. Ostale su samo fotografije, nacrti, novinski i drugi napisi, katalozi i sjećanja.