Fotografije snimila: Kristina Pavlović

Autorica teksta: Kristina Pavlović / Zagreb, veljača 2024.

Imate li dovoljno godina kako biste mogli reći da ste se vozili vlakom dok su u opticaju bile kartonske karte?

A znate li na kakvim su se strojevima izrađivale i tiskale kartonske karte?

izrađene su 2016. godine.

Izum tiskarskog stroja u 15. stoljeću u cijelosti je promijenio način na koji je svijet do tada funkcionirao jer je dodao ogromnu brzinu prijenosu znanja i informacija. Nešto slično dogodilo se uvođenjem željezničkog prijevoza u 19. stoljeću kada su znatno promijenjeni načini prijevoza ljudi i dobara, koncepcija proizvodnje pa i mjerenje vremena jer su tada polasci s neke točke bili točno određeni satima i minutama, a ne tek opisno dogovoreni (na primjer, „kočija kreće u zoru“).

Strojevi su, dakle, u kratkome vremenu od svojega nastanka mijenjali način života i rada ljudi.

Mehanički strojevi danas su vrlo atraktivna i vrijedna baština, a u Hrvatskome željezničkom muzeju pohranjeno ih je mnoštvo, većih ili manjih, od parnih, električnih i dizelskih lokomotiva do strojeva za izradu putničkih kartonskih karata za vlak. Upravo ovi potonji bili su motiv za priču kojom se vraćamo u prošlost, u prvu polovinu 20. stoljeća.

Godine 1921. postojale su Direkcije Jugoslavenskih državnih željeznica Beograd, Zagreb, Sarajevo, Subotica, Inspektorat državnih željeznica u Ljubljani i Obratno ravnateljstvo Južne željeznice u Ljubljani[1].

Dio prošlosti povezan s kartonskim kartama i njihovom proizvodnjom počeo je 13. studenoga 1920. kada je Direkcija državnih željeznica u Subotici za svoje potrebe kupila tamošnju Szabadosevu štampariju „Schleinger“ i osnovala novu pod nazivom „Tiskara Direkcije željeznica“ ili, kako su je najčešće zvali, „Željeznička štamparija“. Uz nekoliko postojećih strojeva na ručno-nožni pogon i nekoliko regala slova koje je tiskara imala krenulo se u nabavu strojeva i slova raznih fontova za tiskanje kartonskih prijevoznih karata, voznih redova, blokova i svih obrazaca koji su željezničkome poduzeću bili potrebni za neometan rad. Strojevi za izradu željezničkih kartonskih karata u Suboticu su dopremljeni 1922. iz Ljubljane i Zagreba, gdje su se karte do tada izrađivale. Proizvodni program „Željezničke štamparije“ je sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća namjenski bio vezan uz potrebe željeznice.

„Tiskali smo karte za svaku relaciju. Zamislite kolika je to bila količina karata s obzirom na to da smo ih radili za cijeli SFRJ. Bilo je najmanje 5000 vrsta, a tri su stroja neprekidno 24 sata tiskala samo željezničke karte. Moralo se jako paziti na to da ne bude pogreške na otisku jer poslije nije bilo ispravljanja. Baci ako ne valja pa ponovno. U to vrijeme imali smo i odjel za tzv. strogouračunate obrasce, na čelo kojeg je bila postavljena odgovorna osoba Državnih željeznica koja je izdavala te karte isključivo na temelju potrebe pojedinih direkcija. To se radilo zato da bi se izbjegla mogućnost falsificiranja“[2], prisjetili su se nekadašnji zaposlenici tiskare.

[1] Lajnert, S. 2017. Ustroj Direkcije Jugoslavenskih državnih željeznica Zagreb (1918.–1941.). Arh. vjesn. 60(2017). 185–226.

[2] https://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A17487/cuvanje-povijesti/ (pristupljeno 2. veljače 2024.).

Stroj je imao kapacitet izrade 50 000 karata po satu, a uz njega je bilo i 10 000 klišeja za isto toliko kolodvora. Danas se, potpuno očuvan, nalazi kao dio zbirke Strojeva, aparata, alata i opreme u Hrvatskome željezničkom muzeju pod inventarnim brojem 199.

U očuvanome stanju, a zahvaljujući donaciji HŽ Putničkoga prijevoza d.o.o., danas se nalazi u Hrvatskome željezničkom muzeju kao dio zbirke Strojeva, aparata, alata i opreme pod inventarnim brojem 675.

Osim stroja za izradu i tiskanje kartonskih karata još je jedan stroj bio važan za karte – stroj na kojemu su se dnevno izrađivale putničke karte u smislu otiskivanja podataka potrebnih za svakog putnika ponaosob poput relacije na kojoj putuje, datuma izdavanja karte, vrste karte (u jednom smjeru ili povratna) i sl. Tim je strojem rukovao svaki blagajnik ili prometnik prilikom izdavanja karata putnicima na šalteru željezničkih kolodvora.

AMF SASIB jest stroj za otiskivanje putnih relacija na kartonske vozne karte za vlak. Proizveden je u Italiji, u bolonjskoj tvtki SASIB koja je primarno proizvodila strojeve za duhansku industriju, no između 1950. i 1960. SASIB je postao dio AMF grupe (American Machine and Foundry) i brzo postigao poziciju svjetskog lidera na tržištu ne samo u duhanskome sektoru, već i u sektoru željezničkih strojeva i signalizacije.

Primjerak njihovih strojeva dospio je u Hrvatski željeznički muzej kao donacija jedne od zagrebačkih poslovnica nekadašnje putničke agencije Croatia Express. 

U Hrvatskome željezničkom muzeju čuva se jedan takav stroj za tiskanje podatka o relaciji i ostalih podataka na kartonsku kartu, a koju je potom, sjećate se, „cvikao“ kondukter u vlaku.

Zanimljivo je da se karte i danas „cvikaju“, odnosno da se na njima buše rupice, čime se karte označavaju kao iskorištene za vožnju. Iako kartonskih karata više nema, za putovanje vlakom ipak su vam potrebni dokazi da ste platili vožnju. Takvi dokazi, odnosno moderne prijevozne karte danas mogu biti plastificirane, tzv. pametne, papirnate i izdane na blagajni kolodvora, kupljene preko mobilne aplikacije ili one koje u vlaku ispisuje kondukter. Naime, kondukteri sa sobom nose na internet povezan uređaj na kojemu mogu provjeriti valjanost navedenih prijevoznih karata i ispisati onu kupljenu u vlaku. Takvu i svaku drugu ispisanu kartu kondukter ipak „cvikne“ malim klještima čiji se oblik do danas vrlo malo promijenio.