“Najveću važnost imade ona međutim za samu Liku i ličku visoravan. Odijeljena od mora gorskom gromadom Velebita, a od kopnenog svijeta Kapelom, bila je Lika preko pola stoljeća zapuštena i odrezana od Zagreba i Evrope, pogotovo zimi, kada su sniježni smetovi onemogućavali i najčedniji saobraćaj kolima i saonicama. Po nekoliko nedjelja znalo je proći, da nekoja mjesta u Lici ne bi dobila nikakove pošte. Ako li je pako vrijeme dozvoljavalo saobraćaj kolima, taj je bio vrlo naporan. Iz udaljenih krajeva trebala su i osobna kola (fijakeri) po više dana do Ogulina ili Karlovca, a da i ne govorimo o teretnim kolima. Premjestiti nekada činovnika u Liku, značilo je isto, što u Rusiji premjestiti ga u Sibiriju.”
Odlomak iz članka inženjera Nikole Turkalja o prometnoj povezanosti ličke regije s ostatkom Hrvatske. „Hrvat“, 1925.
Položajni nacrt ličke željeznice, prilog iz predavanja inženjera Nikole Turkalja o gradnji ličke željeznice održanog 1920. u Društvu inženjera i arhitekata u Zagrebu
Vojna važnost Ličke pruge
“Ako je lička željeznica bila od velike važnosti za stratege bivše Monarkije, to je ona u tom pogledu još važnija za našu novu državu. Monarkija je imala prirodnu obranbenu liniju na Soči, jako mornaričko uporište u Pulju, sve otoke i sve obale od Trsta do Spiča. Mi nemamo Soče, nemamo Pulja, nemamo naših ostrva Cresa i Lošinja. Zapadni susjed popeo se preko toga na Triglav i Sniježnik, otkle može da nam vidi i puca u njedra; ugnijezdio se na Rijeci, u Zadru, na Lastovu, da se tako izrazim u utrobi našoj, da u zgodnom za njega momentu izazove eksploziju, da nas razori i raznese. Sa Lastova on hoće da nadzire, odnosno da vlada ušćem i dolinom Neretve, odnosno južnim i srednjim Jadranom, u Zadru imade osnovicu za provrednu, a u slučaju rata vojničku ekspanziju u sjevernu i srednju Dalmaciju, a sjeverni Jadran drži u neospornoj vlasti posjedom Pulja, Sniježnika, Cresa i Lošinja. Kako vidimo osnovice imade zapadni susjed izvrsne i čim se susjed i protivnik prometne u otvorenog neprijatelja, jasno je, da nam prijeti velika opasnost. Lička željeznica umanjuje tu opasnost. Od Ogulina do Knina ona cijelom svojom duljinom prolazi razmjerno blizu morskoj obali, tako, da su svi prelazi od mora preko Velebita udaljeni manje od jednog dana hoda od najbližih željezničkih stanica. Vrijedi to u prvom redu za glavne prelaze preko Velebita na Vratniku (Senj – Otočac), Kubusu (Karlobag – Gospić), Alanu (Obrovac – Sv. Rok – Lovinac), Vratcu (Obrovac – Gračac). Njenom izgradnjom je obrana Like od napada s morske strane sasvim osigurana, u koliko se naravno tiče željeznica. Ona sama je uza to dobro zaštićena gorama i nije izložena nikakovom nenadanom prepadu. Medjutim još veća je njezina obranbena vrijednost što je ima kao veza podruja sjeverne Dalmacije i predmnijevane fronte Triglav – Sniježnik – Risnjak, jer omogućava brzi prenos četa sa sjevera na jug i obratno. Po iskustvu iz svjetskog rata znamo, da nijedna stranka nije imala nikada dovoljno ni ljudi, ni ratnog materijala, da sve svoje granice, sve svoje fronte jednako zaštiti i proti napadaju osigura. Još manje da na cijeloj fronti u navalu predje. Svuda su od velikog upliva bila saobraćajna sredstva, koja su omogućavala, odnosno nijesu omogućavala brzo prebacivanje četa i ratnog materijala s jedne tačke fronte na drugu, s jednog bojišta na drugo. Ovo vrijedi i danas. Lička željeznica je sa gledišta strategije ispunila jednu osjetljivu prazninu, ali to još nije dosta. Za obranu naše sjeverozapadne fronte, bez obzira na narodno-gospodarsku hitnost, neodloživa je potreba izgradnja veze Ljubljane sa prugom Ogulin-Sušak, a za obranu srednjeg i južnog Primorja neopohodna je potreba izgradnja željezničkih veza u istočnom pravcu i to na jugu veza Boke Kotorske sa Južnom Srbijom (Macedonijom), a na sjeveru u prvom redu izgradnja unske željeznice.”